Danas sam pročitala zadnju rečenicu trenutno neobjavljenog romana, koji je k tome danas i završno prvi puta cjelokupno uređen. Naime, Vesna Kurilić (o kojoj više možete otkriti ovdje) prošli je NanoWrimo napisala prvi draft romana kojeg je zadnjih dva mjeseca uređivala i kako bi koje poglavlje prošla tako bi ga meni poslala na beta čitanje. Prvi puta da smo radile tako – iako nije neobično da nekome beta čitam priču ili roman, kao ni to da njoj beta čitam, prvi puta smo to odrađivale na ovaj način kao “work in progress”. I moram priznati, uopće nije bilo loše. Povremeno je ona brže pisala nego što sam ja čitala, ali uspjela sam je jučer dohvatiti, tako da kad mi je danas poslala zadnja dva poglavlja, mogla sam ih i odmah pročitati. Sad je loptica ponovno na njoj (vjerojatno nije planirala da će biti tako brzo), da prođe sve moje komentare i vidi što će ignorirati, a što prihvatiti, s čime se slaže, a s kojim se stvarima u mojoj procjeni uopće ne slaže.
Ali to je sad na njoj, ja sam svoj dio završila. A pretpostavljam da, osim što ću njene komentare na svoje komentare čuti, da će i cijeli svijet to moći vidjeti… s obzirom da vodi javni dnevnik uređivanja na svom webu.
Ja nisam vodila svoj dnevnik beta čitanja, ali definitivno sam počela pisati jedan tekst o njemu, koji eto upravo dovršavam. Ima mi neke poetike da na isti dan kad sam završila s čitanjem jednog od dva romana kojima sam trenutno beta, dovršim i svoj tekst, koji je djelomično zbog manjka vremena, a djelomično i do manjka volje, ostao jako dugo vremena samo kao natuknica na mom kompu.
Naime, beta čitanje je aktivnost koja mi je izrazito draga. Sve od kada sam bila na literarnoj radionici, sad već pred dosta godina. Tada sam se prvi puta susrela s drugim piscima i konceptom da pisanje nije tako solitarna aktivnost kako se možda čini. Mnoge sam stvari naučila kao polaznik radionice (i to ne nužno neka “pravila” žanra i pisanja, koliko neke druge životne pouke), ponajviše koliko je bitno svoje završeno djelo dati nekome na prvo čitanje i analiziranje, prije nego se ono objavi. S ciljem da se onda to uzme u obzir prilikom uređivanja teksta. I to ne samo kad si početnik – naš je mentor nama isto slao svoja nova djela na komentiranje, iako je bio afirmirani pisac pored nas ostalih. Ali neovisno o iskustvu, uvijek je dobro dobiti drugi uvid u napisani tekst, kao što je dobro i naći si društvo pisaca s kojima se može raspravljati o svemu i svačemu, ali najviše o onome što pišemo.
Znam da neki preferiraju pustiti završen tekst da malo “odstoji” nekoliko dana, tjedana, pa možda čak i mjeseci, prije nego ga ponovno otvore da ga pročitaju i uređuju (i to sam često čula kao nekakav savjet). To je kako bi se dobila distanca, da pisac prođe “friškim” očima svoj vlastiti tekst i vidi stvari koje je možda prije propustio. Ja… ne mogu pratiti taj savjet. Iako ima nečeg u tome da je dobro pročitati svoje djelo nakon nekog vremena, ako želim nešto dovršiti i objaviti, to moram što prije poslati beta čitatelju na analizu. Inače bih uvijek nešto mijenjala i popravljala i tome nikada ne bi bilo kraja. I onda bi ta priča ostala u limbu, vjerojatno bih zaboravila na nju, i nikad ne bi vidjela svjetlo dana. Ovako, čim na nešto stavim zadnju točku, šaljem dalje na komentiranje. I kad ih dobijem natrag ide uređivanje, pa onda ako se objavi više nikada ne čitam. Ili barem izbjegavam čitati. Jer znam da ću htjeti sigurno nešto ponovno izmijeniti (doduše kako mi je u planu od nekih objavljenih priča stvoriti serijale, onda ću ih vjerojatno morati pročitati da si mogu zabilježiti neke detalje, da ne zaboravim. Toga se užasavam. Ali to trenutno nije bitno za ovaj tekst. Gotova digresija.)
Znam da ima i onih koji ne vole baš dobivati komentare, ni kad dolaze od urednika, i da ima onih kojima je neugodno jer se osjećaju kao da im bilo kakve sugestije mogu značiti da nešto nisu dobro napravili ili da su loši pisci. Kao što sam rekla, meni je to postalo sasvim normalno, predati drugima svoj tekst na detaljno analiziranje i seciranje, ali razumijem zašto bi nekome moglo biti problem, posebice ako je ta osoba imala negativna iskustva s beta čitateljima ili recezentima. I meni je teško svaki put kad pošaljem priču jer je dio mene uvijek u strahu što ako se ispostavi da sam nesvjesno napisala neku žešću grozotu. Ali uvijek kažem tom dijelu da zašuti, jer se opet vraćam da ne radim ovo što radim, nikad ništa ne bih ni pokušala objaviti. A stojim pri tome da je beta čitanje bitan proces koji bi svatko trebao proći, posebice ako šalje nešto na natječaj. Isto kao što vjerujem da je urednik neizostavna uloga u objavljivanju, jer ne vjerujem u mitsko remek djelo koje samo iz sebe izađe iz nečije glave, bez ikakve potrebe da se to i na kakav način uredi. A dobar beta čitatelj može značiti i to da urednik ima manje posla, pa da su i veće šanse da se nešto objavi.
Zato se uvijek trudim dati što više komentara kad sam nekome beta čitatelj, čisto zato da dobije što više informacija o tome kako bi neki drugi čitatelj mogao primiti djelo, jednom kad je ono objavljeno. Koja bi pitanja mogao imati, kakve reakcije, kakve dojmove? Beta čitatelji su nam zapravo izvrsna prva interakcija između nekog djela i publike, prvi pokazatelj kako bi publika mogla nešto prihvatiti, nakon koje pisac može interventirati ako treba. Jer jednom kad se nešto objavi, ono izlazi iz autorovih ruku i posve ulazi u domenu čitatelja i tada je već prekasno.
A treba uzeti u obzir da čitatelj nije u autorovoj glavi – zato izbjegavamo onaj “što je autor htio reći” u školi (neovisno o tome što mislimo o “smrti autora”) jer čitatelj ne bi trebao poznavati pisca da ga zvrcne i pita što mu je ono nešto značilo u objavljenom tekstu. Što je napisano je napisano. Povremeno to može značiti da je neka situacija koja je piscu bila apsolutno jasna, nekom čitatelju to možda nije tako. To se lako može dogoditi – pisac točno zna gdje ide radnja, kako izgledaju likovi, što točno želi ispričati, sve te neke sitnice koje su mu u glavi dok piše, ali to ne mora značiti da će i čitatelj uspjeti iščitati. Primjerice, kad sam poslala prva dva poglavlja jednog trenutno nedovršenog romana na beta čitanje, obje su mi čitateljice istaknule da je teško pratiti likove – previše sam ih uvela na samome početku, a nisam baš dala puno naznaka kako ih razlikovati. Jednostavna greška koja se lako da popraviti, ali koju ja nisam uočila jer sam bila fokusirana na neke druge stvari u tom prvom tekstu, počevši od toga da sam puno toga morala izmijeniti jer sam tu određenu priču počela pisati kao novelu i onda pretkraj odustala i odlučila napraviti roman, shvativši da se previše toga događa i da imam daleko previše likova da bi ostalo tako kratko i svejedno bilo smisleno. Otežavajuća okolnost je bila i ta da je meni također sve bilo sasvim logično jer sam računala da je to početak romana i da je toliki broj likova potreban zbog lokacije na kojoj se događa radnja i jer imam iskustva s određenom situacijom koju sam opisivala, da bih otkrila da je njima bilo previše toga na jednom mjestu (a meni je tako svakoga radnoga dana, jer sam scenu koju su kritizirale bazirala na svome radnom danu – minus otkinutih dijelova tijela i magije, naravno). Ali uzevši u obzir to što je njima bio problem, potrudila sam se što više uvesti neke sitne detalje koji bi mogli olakšati čitateljima da prate likove koji su se iznenada pojavili istovremeno u prvom planu.
Osim toga, svi smo mi različiti i to definitivno utječe i na naše čitateljsko iskustvo. Interpretacija književnog djela izuzetno je subjektivne prirode – na to kako komuniciramo s nekim tekstom utječe naše znanje, vjerovanja, životno iskustvo, a kako je jezik višeznačan, neće svi iščitati iz istog teksta iste dvije stvari. Zato se često može vidjeti na internetu kako se ljudi međusobno svađaju o tome što je poanta nekog djela, zašto za neke stvari ljudi istovremeno mogu vikati da su feminističke i seksističke. U svakom slučaju, diskusija o tome je li “autor mrtav” i dokle seže autorska intencija, a dokle je tekst čitateljev na kraju, kompleksna je i zanimljiva, ali iz perspektive pisca volim znati kako će čitatelji reagirati na nešto što sam napisala, što će iščitati iz toga, i hoće li se to preklapati s onim što sam planirala dok sam pisala. A vjerujem da i drugima to može biti od pomoći – primjerice, ako beta čitatelj iščita nešto sasvim deseto, autoru može biti pokazatelj gdje su se mimoišli na putu. Naravno, uvijek će biti onih čitatelja koji će iščitati nešto svoje iz teksta, posve neplanirano… ali beta čitatelji su i dalje prvi uvid u to kako publika nešto može interpretirati, što je bitno jer je u tom trenutku djelo još neobjavljeno. I ako pisac nije zadovoljan kako je čitateljstvo nešto iščitalo, ima još vremena to izmijeniti tako da kad stigne u veću publiku da se njegova intencija ne izgubi baš u potpunosti.
To naravno ne znači da pisac uvijek mora pratiti apsolutno baš sve što mu beta čitatelj kaže. Svatko ima svoj neki ukus, neku svoju ideju kako nešto treba izgledati. Ja primjerice obožavam priče koje me bace negdje u novi svijet bez ikakve pripreme i info dumpa, gdje pisac od mene očekuje da ću iščitavajući tekst, polako, otkriti pravila svijeta i kako nešto funkcionira, što neka novotvorenica točno znači, bez da mi napiše definiciju. Neki vjerojatno više vole dobiti bitne informacije unaprijed, da lakše prate priču, znajući odmah koja su pravila, koji su bitni akteri, kakvi su odnosi i tako dalje. Kod praćenja toga što onda prihvatiti ili ignorirati kod beta čitanja, ja uvijek idem time da kad pročitam neki komentar, razmislim dobro što mi je bitno, a što mi nije bitno u samom tekstu. Tako recimo stavljam puno referenci u vlastiti tekstove, na druge stvari koje volim; jako puno stvari koje percipiram kao “easter egg” – nešto što mi je zabavno i za što bi mi bilo drago da i drugi čitatelj ubere i prepozna, ali što nije bitno da zna. Ali ako mi beta čitatelj vrati neki komentar u stilu “bilo bi dobro da pojasniš ovu referencu jer je netko možda neće prepoznati” onda sigurno neću prihvatiti, jer za radnju, apsolutno nije bitno hoće li čitatelj nešto znati ili ne. To je bonus značenje. Isto tako neke stvari su napisane tako da bi bile možda malo više apstraktne u nekom trenutku, ili misterija ili nešto što se tek na kraju baš u potpunosti treba kristalizirati. Tada isto mogu odlučiti nečiju sugestiju da se nešto pojasni ignorirati. Ali ako je nešto bitno za radnju ili za motivaciju likova ili za razumijevanje teme kojom sam se poigravala ili samog kraja – onda ako dobijem “meni baš nije jasno” aposlutno ulazi u igru i pokušavam otkriti kako da nešto razjasnim, a opet, da nije baš sve predano na pladnju. Isto tako znam da će i Vesna ovako sad sjediti nad mojim komentarima i razmišljati kako na što reagirati, što jednostavno ignorirati jer ne odgovara njenoj zamisli, a što uzeti u obzir jer se slaže s mojom procjenom. Nije sve tako jednostavno u komentiranju ni uređivanju, ali zato se na kraju sigurno vide rezultati.
A naravno da ne spominjem kako su beta čitatelji odlični da ulove neke greške u kontinuitetu, posebice ako pisac ne piše linearno (pritom ne mislim da nelinearnu naraciju, nego na samo pisanje koje se sastoji od pisanja u scenama, gdje se možda može napisati prvo kraj, a onda neka scena na početku, pa onda nešto sasvim deseto i slično). Ili ako je puno vremena prošlo između toga kad je napisao dvije scene pa je zaboravio da je nešto napisao u jednoj, pa zatim nešto sasvim drugo u drugoj sceni. A poznata je i ona situacija kod recimo George R. R. Martina, koji zna likovima dati posve različite boje očiju od onoga što je napisao. Jedan lik kod njega prvo ima zelene oči, pa plave, pa kad su mu čitatelji to istaknuli se u idućem djelu spominje kako je boja nešto između, ovisno o svjetlosti ili što je već bio dao kao argument. Ovo je samo jedan sitni primjer nečeg nebitnog što se može dogoditi, ali isto tako, što ako je u pitanju neka veća ili bitna greška? Puno je bolje kad vam beta čitatelj ulovi takvu stvar, nego da se objavi, makar bila sitnica. Osim takvih greška u kontinuitetu, dobar će beta čitatelj moći uloviti i ako postoje neke nelogičnosti kod motivacije likova ili u radnji. A možda je neka rečenica jednostavno suvišna. Možda se neka misao ponavlja ili kraj nepotrebno produžuje što daje potpuno drugi dojam. Jednostavno dva para očiju su bolja nego jedan, a tri još bolja. Zašto onda ne izglancati taj tekst da bolje prođe na natječaju, u uredništvu ili među širom publikom?
Naravno, nisu ni svaki beta čitatelji dobri. Netko će možda uzeti priču i samo dati negativnu kritiku pod izlikom “konstruktivne” kritike koja nikuda ne vodi. Nije cilj beta čitatelja da se nešto samo popljuje. Kao što nije ni cilj da se nešto samo ishvali. Ako netko dobije priču na uvid i sve što može reći je samo – ovo mi se sviđa – to također nije dobro. Traži dalje. Neovisno o tome koliko taj tekst može biti pripremljen i stvarno dobar, beta čitatelj mora biti sposoban dati povratni komentar (iako je dobro dati i pozitivan komentar u stilu: ovo je odlično iz tog i tog razloga – takvi komentari podižu moral. Ali beta čitanje ne bi smjelo imati samo takve komentare, jer nije u njima poanta). Koliko puta čitam stvari koje mi se istinski sviđaju i u kojima uživam, pa se svejedno trudim tražiti što više od teksta. Nekad znam i staviti to u komentaru – “znam da cjepidlačim…” i onda napišem nešto što mi vjerojatno ne bi smetalo da sam čitala objavljeno, ali za što smatram da je dobro da pisac vidi pa sam dalje razmisli što je htio s time postići. I uvijek je najbolje naći za beta čitatelja nekoga tko poznaje žanr u kojem je priča napisana. Ja ne bih sigurno bila dobar beta za neki mainstream. Isto tako netko tko nikada u životu nije čitao fantasy ili još gore, možda mrzi fantasy i ne smatra da je to legitiman oblik književnosti, ne bi bio dobar beta čitatelj za mene. Treba znati koga uključiti u svoj spisateljski proces. Nije uvijek ni to lako.
Ali se jednostavno isplati. Čak i kad je priča sama po sebi već fantastična, dobro je imati nekoga tko će je staviti pod skalpel. Ne bismo se trebali bojati analize. Priča može ispasti samo bolja nakon toga.
A ja očekujem samo najbolje od ova dva romana koja trenutno beta čitam, makar cjepidlačila oko nekih stvari. Jer očekujem da će netko cjepidlačiti i oko mojeg teksta, tako da se mogu maksimalno pripremiti koliko je to moguće prije objave. Prije nego što ga prezentiram većoj publici.
Haunted Narratives 