Prije nekoliko tjedana pročitala sam Nokturno za krpelja i razmišljala o tome hoću li napisati nekakvu malu recenziju za njega ili općenito preporuke za knjige Milene Benini s nekim mojim “best of” popisom. Ali tada je još Milena bila živa, a onda je u ovom kratkom vremenu iznenadno preminula i odjedanput živim u svijetu u kojem se o njoj govori u prošlom vremenu u kojem više nikada neću imati prilike otići na neko njeno predavanje ili pročitati novu knjigu. O njenim velikim postignućima pisali su sada mnogi jer je Milena bila apsolutna sila te je svojim spisateljskim, uredničkim i prevoditeljskim radom ostavila veliki utjecaj na hrvatsku književnost i fandom. Ona je bila netko kome sam se jako divila do te mjere da mi je bilo teško pričati s njom kad bi se vidjele (a mislim da je i vidjela na meni koliko je fangirlam što je možda još i gore), a još teže kada bi mi upala na predavanje na nekoj konvenciji. Znam da je rekla za sebe da je htjela biti Marija Jurić Zagorka, ali ja sam zato pred par godina rekla da kad odrastem želim biti Milena Benini, samo napola u šali.
Zato mi je sada teško pisati o njoj i njenim djelima, ovako rano nakon njene preuranjene smrti, ali kako mi je s razlogom jedna od najdražih autora, ne samo u Hrvatskoj već i općenito, želim podijeliti s ostalima svoju ljubav prema njenim knjigama. U nadi da će je još više ljudi čitati, ako do sada nisu. Da će njene knjige ući u kanon hrvatske književnosti, kao što to i zaslužuju.
Na ovoj listi držat ću se romana (i jedne novele) jer se do njih lakše dođe nego možda do priča i jer njih najbolje znam.
Krenut ću od novijih romana, jer mi je s razlogom Mletački sokol jedna od najdražih knjiga, ne samo Mileninih, nego i generalno. I dalje ne mogu vjerovati da ova knjiga postoji, da je napisana i objavljena u Hrvatskoj iako sam pretpostavljala da će mi se svidjeti i prije nego sam uopće otvorila prvu stranicu (nestrpljivo sam iščekivala kad će izaći i bila nevjerojatno razočarana kad nije bila izašla za Interliber kao što je originalno trebala. Sjećam se kako sam uletjela u paviljon i ravno otišla na Hangar 7, spremnog novčanika, jer je Milena bila najavila svoj novi roman, i kako sam ostala kao riba na suhom kad su mi rekli da još ipak ništa od toga. Mislim da mi je doslovni komentar bio “i na što ću ja sad potrošiti pare?” Edit: nakon što je Vesna pročitala ovaj tekst potvrdila je da se točno sjeća da mi je to bio komentar, dakle ne pretjerujem).
To je jedna od onih priča koje kad počnete, ne možete stati čitati, koja vas drži u napetosti, koja je istovremeno izrazito ozbiljna i neozbiljna sa svojim likovima (glavni lik koji izgleda kao anime lik zbog genetske biomodifikacije koju je prošla njegova obitelj, za početak). Radnja je smještena u budućnosti u kojoj je Venecija potopljena, te umjesto nje postoji izdignuti plutajući grad prikladno nazvan Serrenisima Ressurecta u kojoj žive bogataši i na koju su povezani lancima drugi brodovi i platforme imigranata, marginaliziranih skupina i svih onih koji žele stvoriti prostor za sebe. S obzirom na to da Venecija već polako tone, nije teško zamisliti takvu budućnost, a bome nije ni teško zamisliti kako bi izgledalo društvo siromašnih koji su poput parazita (namjerna referenca je namjerna) prikvačeni za bogatu turističku republiku nanovo rođene Venecije. U ovom distopijskom svijetu koji nije toliko dalek od našeg svijeta (što ga i čini kvalitetno distopijskim) protagonista s mračnom prošlosti (i ogromnim anime očima) muči kako doći do lijeka za svojeg bolesnog mlađeg brata, s obzirom da nema pristup zdravstvu grada dok žive na jednoj od prikvačenih četvrti. Drugi je protagonist zato iz bogate mafijaške obitelji i muči ga samo to kako da preživi to što ga netko želi ubiti. Njih dvojica pripadnika i predstavnika različitih svjetova slučajno se susreću… i njihovi se svjetovi sukobljavaju i kontrastiraju, te se obojici mijenjaju životi.
Izrazito životni, kompleksni i šarmantni likovi u koje se tako lako može zaljubiti, napeta i svježa radnja (za hrvatski sf), mafijaški sukobi, postapokaliptična vizija svijeta, cyberpunk, humor i gej romansa, sve su razlozi zbog kojih sam uživala čitajući ovu knjigu i zbog koje je ostalima predlažem. Apsolutno sam je progutala u jednom dahu i žalosti me što neće dobiti svoje nastavke, ali to je apsolutno nebitno kad je sagledano u kontekstu.
Roman je dobio književnu nagradu Artefakt za najbolji objavljeni sf roman 2018. i po meni je apsolutno zaslužio sve nagrade.
Ovo je njen zadnji objavljeni roman i ovdje riječ zadnji ima takvu finalnu mučnu notu da sam promišljala trebam li preoblikovati rečenicu. Njega sam isto pročitala u jednom dahu, doslovno jednom popodnevu, i iako nema kvalitetu Mletačkog sokola ili Prodavača snova, apsolutno mi je bio zabavno štivo koje me u nekoliko navrata nasmijalo na sav glas. Još jedna distopična postapokalipsa, ovaj puta u Zagrebu, detektivski i to još k tome noir, s vampirima i nekim posve neočekivanim likovima (zbog kojih sam vrištala na sav glas) koje neću specificirati jer #nospoilers, a koji produbljuju humoristične i meta aspekte ovoga djela na nekoliko razina.
Neke stvari koje su mi upale u oko čitajući roman (koji je zapravo više možda novela, ali nebitno) – ovo je ljubavno pismo noiru koliko i gotici (književnoj). Priča, iako prvenstveno humoristična i namjerno šundovska s detektivkom ovisnoj o kavi, vampirima ovisnim o novcima i društvenom prestižu i pravim pravcatim McGuffinom, ima i svoje ozbiljne momente. Diskusija o umjetničkoj vrijednosti primjerice, kreativnosti i stvaralaštvu. Posebno zanimljivo servirana u rečenici “Neka od najslavnijih umjetničkih djela u povijesti su samo varijacije na teme” kad se uzme u obzir i da je ovaj roman namjerna varijacija na temu. Osim toga, provlači se ovdje i kritika klasnih razlika, eksploatacije ljudi i tijela gdje vampiri nisu samo krvopije doslovno zbog svoje jedinstvene dijete, već i metaforički, gdje se bogate na boli i strahovima ljudi, zarađujući od smrti. Zato ih u romanu pogrdno zovu krpelji (fun fact: ja sam cijelo vrijeme govorila komarci, jer sam totalno krivo zapamtila naslov). Uz sve to knjiga je i divno queer (kao što je to uostalom i Mletački sokol) time što je preokrenula klasičnog detektiva iz noir fikcije u detektivku, a zadržavši interes prema ženama kakav taj tip lika inače ima.
Bit ću iskrena i reći da onoliko koliko sam iščekivala Mletačkog sokola, toliko nisam bila zainteresirana za Prodavača snova i te sam godine na Interliberu radije kupila Bogdanovićev Noćni vlak za Dukku (Prodavača sam kupila kasnije, na nekom drugom događanju, vjerojatno Sferakonu). Glavni razlog je taj što iako su mi se Milenine priče generalno sviđale (neke više neke manje, bila sam jako podijeljena oko zbirke priča Jednorog i djevica, ali neke su mi se jako i svidjele, objavljene po ostalim zbirkama i časopisima), njeni romani koje sam do tad pročitala, Svećenica Mjeseca i Djelomična površina, nisu mi zato uopće sjeli. Tako da nisam znala što mogu očekivati od Prodavača snova i bila sam izuzetno skeptična.
Kad sam krenula čitati bilo mi je užasno žao što ga nisam pročitala ranije i što mi je diplomski već bio napisan, jer sam mogla vjerojatno dobar dio analize odraditi i na njemu. Jer ispostavilo se da je roman fantastičan. Ne samo zbog potencijalnog intelektualnog rada koji sam mogla uložiti u njega (analiza nekog djela ne mora nužno značiti da je to djelo bilo dobro ili kvalitetno ili da mi se svidjelo) već je i općenito bio posve drukčiji od ostaloga što sam čitala do tada u hrvatskoj književnosti i u znanstvenoj fantastici generalno. Prodavač snova izuzetno je kompleksno štivo, s mnoštvo likova i promjena perspektive, u kojem se promišlja o identitetu, prirodi, rodu i politici koliko i lirici, te u kojem čitav jedan segment izgleda kao šekspirijanska komedija u svemiru. Još k tome glavni lik prodaje svoje snove, jer se u tom svijetu iz snova dobiva energija koja pokreće tehnologiju, što me posebno bilo oduševilo, posebice zbog svojeg simboličkog značenja (snovi kao pogon svijeta). Nije ni čudno što je dobio i Sferu i Artefakt za najbolji roman.
4. Zmajska zora
Zmajska zora jedan je kratki urban fantasy smješten u hrvatskoj, točnije Istri gdje vještica iz Amerike dolazi na odmor da bi na kraju završila zapetljana u jednom zagonetnom magijskom slučaju kojeg mora razriješiti s lokalnim krsnikom. Mali fun fact: osim što je sadržajno smješten u Pazinu, tamo je roman i nastao dok je Milena boravila mjesec dana u njihovoj Kući za pisce. Ako vas zanima suvremeni twist na krsnike, štrige (i njihove borbe), zmajeve, mačke i Pazinsku jamu, ovo je definitivno preporuka. Brzo se čita, zabavan, razrađenim magijskim sustavom, sa zanimljivim likovima – i jesam li spomenula već mačkama – jedini moj prigovor koji sam imala na ovaj roman bio je da je prekratak. Kraj dolazi prebrzo i vjerujem da je bilo još prostora za razradu likova. No neovisno o tome što bih ja htjela da je duži, roman bih svejedno preporučila, posebice svakome koga zanimaju priče o vješticama i magiji u suvremenom svijetu, posebice onom lokalnom. Ovaj je roman također nagrađen Artefaktom.
5. McGuffin link
Za razliku od ovih četiri djela na listi, McGuffin link je novela, ne roman, ali ću je svejedno istaknuti jer je to zadnje što sam pročitala, u istom je univerzumu kao i Mletački sokol (zamalo sam napisala Malteški i sjećate se što sam napisala o Nokturnu i noiru – detektivska fikcija je definitivno lajtmotiv među ovim svim spomenutim djelima) i može se lako doći do nje za razliku od možda nekih drugih priča – s obzirom da je na njenom webu gdje se može skinuti. McGuffin link je također najstarija stvar koju spominjem na ovoj listi (objavljena 2005. u Monolithu). Nisam bila sigurna kako će mi se svidjeti nešto što je već starije, s obzirom da sam više fan Mileninih novih stvari, ali nisam se trebala brinuti za ovu novelu. Nije bezveze dobila nagradu Sfera 2006. godine. Ovo je cyberpunk novela s poznatom noir atmosferom, bogatim worldbuildingom (koji se kasnije još dodatno razvio u Mletačkom sokolu), savršeno cinična, ali i optimistična na dijelovima, pokazujući ono najbolje i najgore što se od tehnologije i društva može dobiti. Lingvistički je također zanimljiva, s mnogim neologizmima koji pomažu u dodatnom pomicanju radnje od sadašnjosti (ili barem one sadašnjosti kad je roman nastao) u budućnost. I glavni lik ima obitelj pametnih štakora nastalih eksperimentom Zle Korporacije™ što je vjerojatno preporuka sama po sebi. Ali ako tražite nešto ozbiljnije onda je potrebno za reći da se novela poigrava konceptom identiteta i svijesti, tijela i virtualne stvarnosti, kao i pokušajem dijaloga o rodnom identitetu (koji je ovdje ipak malo slabije izveden), sve to kroz prizmu mafijaških obitelji, različitih ekonomija i korporativnih prevara. Humoristična i dinamična, dobro sam se nasmijala u tih par sati što sam je čitala.
Što mi je još ostalo za reći?
Nažalost nisam pročitala njeno krunsko djelo koje svi spominju – Djecu Vječnosti i Kaosa. Ali naslušala sam se svih mogućih pohvala i imam je na polici, uredno potpisanu, na čekanju. Jednostavno nisam još stigla do tog romana (zapravo tri romana objavljenih u jednom izdanju, ako sam dobro razumjela). Čitanje tog romana me trenutno veseli i rastužuje. Veseli jer me jako zanima, a rastužuje jer znam da kad to pročitam da je to to. Da neće izaći drugi dio Mletačkog sokola kojem sam se radovala, da neću dočekati neki drugi fantastični roman koji će me u potpunosti oduševiti. Ali eto me opet u nekim tužnijim vodama. Da se fokusiram na ono optimistično – još imam Djecu Vječnosti i Kaosa koju planiram pročitati ovo ljeto. I zanima me priča Ru i oružje objavljena u jednom broju časopisa Ubiq (22 ako se ne varam), koju također planiram pročitati. I za one koje zanima – iako nisam pretjerani obožavatelj Svećenice Mjeseca – ta trilogija je također na glasu (završio kao finalist za najbolji roman tportala) i možda bi se nekom drugom ovaj fantasy svidio (kao što se svidio tportalovom žiriju očigledno). Nije bio baš moj đir, hoću reći. Također, ljubiteljima ljubića s vampirima bi se možda i Djelomična pomrčina mogla svidjeti (još nisam sigurna je li problem što taj roman previše ozbiljno shvaća sam sebe ili je problem jednostavno u tome što me vampiri na taj način više nisu zanimali kad sam ga pročitala). Jednorog i djevica zbirka je priča ako želite njene priče na jednom mjestu, ali ima ih još mnoštvo raspršenih posvuda po zbirkama i časopisima.
Ukratko ako bih nekome trebala istaknuti zašto baš čitati Milenu rekla bih vjerojatno nešto komplicirano za što bi mi Vesna istaknula da me pogubila do kraja jer s vremena na vrijeme onaj kroatist koji je pisao komplicirane seminare želi izaći van. Ali zapravo, ako se želim fokusirati na ono najbitnije – njene priče volim jer su me oduševljavale, nasmijavale, pogodile upravo one teme i motive o kojima volim čitati. Jer su napete i drukčije. Jer ako je “stvarnost rijetko originalna” treba pogledati u njeno stvaralaštvo koje uvijek donosi nešto novo, pa čak i kad se bavi varijacijama.
Haunted Narratives 