Nedavno sam sudjelovala na međunarodnom online panelu, na kojem sam zajedno s frendom predstavljala sf i f u Hrvatskoj. Bilo je jako zabavno i zanimljivo iskustvo i drago mi je da sam pristala sudjelovati.
Prezentacija koju smo trebali pripremiti trebala je trajati deset minuta i sažeti hrvatski sf u toliko kratko vrijeme poseban je izazov. Svejedno, vjerujem da smo napravili dosta dobar posao sažimanja svih bitnih informacija (iako sam sigurna da bi drugi možda drukčije definirali što je to “bitno”) i definitivno je pomogla zajednička odluka da ćemo se držati samo aktualnih događanja i zbivanja i da ćemo preskočiti “povijest” računajući da je to možda ono što ljude najviše zanima.
Ono što mi se dogodilo je da sam, radeći na toj prezentaciji i pričajući o hrvatskom sf fandomu drugim ljudima, osjetila izrazitu nostalgiju. U normalnoj godini, sezona bi već započela, ja bih bila već na dva kona i pripremala se za treći. Umjesto toga, jedva sam izašla iz stana u ova dva i pol mjeseca, kamo li što drugo. Naravno, nisu samo konvencije bile pogođene i odgođene svjetskom epidemiološkom situacijom, ali to je ono što mi trenutno najviše fali. Ipak život ide dalje i Sferakon je imao svoj online kon, trenutno smo u organizaciji online Futuricona i nadam se da ću uspjeti izvesti planiranu cosplay grupu za Liburniconu, na kojem ću napokon valjda vidjeti neka lica koja do sada nisam, a koja bih inače vidjela.
Usput, inspirirana panelom, odlučila sam napisati nekoliko stvari koje me vesele u hrvatskom sf-u (gdje sf stoji za spekulativnu fikciju).
Konovi, konovi, toliko konova
Kako ja točno pratim kalendar? Konovima. Netko možda označava praznike i blagdane, ja označavam kada su konovi i onda uspoređujem to sa svojim radnim obavezama da vidim kako si mogu izorganizirati odlazak. Čim počne sezona konova odmah je zabavnije, vedrije, fantastičnije (lol), a čim sezona završi odmah je vrijeme za zimsko spavanje (ili u mom slučaju osmišljavanje ideja za cosplay). Za mene nije zbilja do sadržaja koji konovi nude – predavanja, radionica, raznih igara i kvizova iako što je zanimljiviji sadržaj naravno da je i bolje iskustvo. Ne, stvar je u tome da sam se svojim dugogodišnjim polascima na konove, vodeći predavanja i kvizove, da ne spominjanjem sudjelujući u organizaciji jednog, uspjela povezati s krugom ljudi koji dijele iste interese koji nisu toliko prihvatljivi u nefandomskom društvu (što su manje više svi ostali ljudi kojima sam okružena). Ljude s kojima se većinom vidim i družim upravo po konovima. Iako kad bolje razmislim, nije čak ni do dijeljenja interesa, koliko do atmosfere zajedništva, a da ne spominjem da je to jedino mjesto na kojem imam osjećaj da se ne ističem – pa čak i kad se ističem u kostimu ili držeći predavanje.
Volim ići na kvizeve i pokazati svoje (ne)znanje o nekoj temi. Obožavam držati predavanja iako me zna biti trema i uvijek imam taj dojam da pričam o stvarima o kojima svi sve znaju, a onda me uvijek oduševi kad mi netko dođe poslije i kaže da je bilo zanimljivo i da nešto nisu znali. Ponajviše zbog toga što se volim baviti teorijom, a kako se u svojem poslu zapravo bavim sve samo ne teorijom i interpretacijom, onda mi konovi daju priliku, zapravo vanjsku motivaciju, da se time bavim sa strane.
Naravno i nažalost, ne stignem svake godine posjetiti sve konove i nisam uspjela biti na svima – Pandakon mi je malo izvan interesa, a do sad su mi Marsonikon i Olympos bili izvan mogućnosti za posjećivanje (a nisam bila ni na Essekonu kad je on postojao), ali uvijek se potrudim ugurati ih što više mogu u svoj raspored. I neovisno o tome što smo relativno mala zemlja i što se stvari mogu ponavljati (teme, gohovi, predavanja) i što se na svima rotira isti krug ljudi, svaki je kon toliko drugačiji da nije svako iskustvo jednako. Ono što dobijem na Istrakonu, neću sigurno dobiti na Krakonu, a Liburnicon je obavezan koliko i Rikon (jer mi je odmah tu u susjedstvu) da se vraćam svake godine ranije sa godišnjeg da stignemo na njega. A imala sam sreću da sam prošle godine otišla prvi put na Skon, iako samo na jedan dan. Ne znam kad sam zadnji put osjetila takvu prijateljsku atmosferu, da sam se toliko zabavila i da ne spominjem vidjela najbolji sustav glasovanja za cosplay (best!).
Fantastična književna scena
Jedna anegdota. Kad sam bila u srednjoj školi počela sam kupovati žanrovske knjige jer sam u jednom trenutku pročitala sve u knjižnici što sam htjela. Jednog dana, tražeći knjige na policama knjižare, našla sam knjigu koja me odmah oduševila naslovnicom. Bila sam naime mala gotičarka, voljela vampire i općenito mračni fantasy i knjiga koju sam izvukla je imala takvu naslovnicu koja je definitivno sugerirala da će mi biti po volji. Onda prije nego sam uopće vidjela sadržaj na poleđini, moje se oko fokusiralo na ime autora. Zoran Krušvar. Hrvatski autor? Fuj, rekla sam i vratila knjigu na policu. Ideja da čitam hrvatskog autora tad mi je bila nepojmiva. Zašto? Više razloga koji se daju svesti na: a) tada su svi oko mene uvijek govorili kako je hrvatska umjetnost (književnost i filmovi) bezveze jer se stalno vraćamo na rat i b) zato što sam najviše doticaja s hrvatskom književnosti imala preko lektire. I iako sam pročitala svu lektiru jedino što me ona naučila bila je kako su hrvatske stvari dosadne. Zašto bih onda trošila novce i vrijeme na jednog hrvatskog autora, ako sam mogla naći nekog stranog fantasy pisca?
Onda sam nekoliko mjeseci nakon toga sasvim slučajno završila na jednoj literarnoj radionici jer me frendica zamolila da je otpratim da ne ide sama među nepoznate. Koju je vodio nitko drugi nego, naravno, Zoran Krušvar. Sjetivši se da sam izignorirala njegov roman, Izvršitelji nauma Gospodnjeg, a sad idem kod istog čovjeka na radionicu pisanja, bilo mi je malo pa… bed. Pa sam se potrudila ispraviti tu grešku.
I znate što? Pročitala sam roman u roku od odmah i nastavila sam čitati Zoranove priče. I onda više nije bilo samo njegovo, onda su bile istrakonske, sferakonske i ffk zbirke, onda su tu bili Ubiqi i onda su došli na red ostali romani. Od nekoga tko nije uopće čitao hrvatski sf u srednjoj, postala sam netko tko svake godine čita što se objavljuje, netko tko je diplomirao na suvremenom hrvatskom sf-u. Od 2014. još k tome organiziram i vodim žiri književne nagrade Artefakt, koju dodjeljuje Udruga 3. zmaj, za najbolja djela iz hrvatskog sf-a objavljena u prethodnoj godini.
Ono što sam otkrila, jednom kad sam probila taj prvotni zid nepovjerenja prema domaćem žanru, jest da se zbilja ne razlikuje od stranog. Da imamo kvalitetnih autora i da je sf, kad je lokaliziran na mjestima koje poznajem, posebno zanimljiv. Neću tvrditi da je sve savršeno i da je sve što čitam visoka razina kvalitete i nažalost pročitala sam mnoge, mnoge stvari žirirajući koje su me izrazito naljutile i postoji razlog zašto više baš i ne čitam kratke priče, ali to je točno i za svjetsku književnost. Ali istovremeno neki od mojih najdražih autora su upravo hrvatski autori i sudjelujući na radionici, polazeći na konove, pišući i sama, upoznala sam mnoge od njih i mogu reći da mi je draga ta naša književna scena. Poebice kad se okupimo na Festivalu fantastične književnosti.
Samo se nadam da će oni koji vole čitati žanr, a ne vole čitati hrvatsku književnost, probati upustiti u čitanje hrvatske književnosti. Imamo zbilja nekih dragulja koje je šteta propustiti. Samo potražite priče i romane Milene Benini, Danijela Bogdanovića, Zorana Krušvara, Darka Macana, Vesne Kurilić, Ane Cerovac, Aleksandra Žiljaka, Davida Kelečića, Igora Rendića, Irene Hartmann, Ivane Delač, Rive Zmajooki, Veronike Santo i tako dalje i tako dalje.
Imamo puno autora, sigurna sam da bi svatko mogao naći za sebe nekoga tko mu paše.
Cosplay scena
Kad sam 2015. vozeći za splitski Fantastikon čula Vesnu Kurilić, na stražnjem sjedalu auta, da planira sa frendicom Mad Max: Fury Road cosplay, viknula sam bez puno razmišljanja: “I ja bih! Mogu i ja s vama?” Do tada nisam nikada cosplayala (barem ne ozbiljno, ne računajući neki kostim koji sam imala na sebi sat vremena za vrijeme jedne igre), niti sam mislila da ću ikada u životu cosplayati. Tada sam već nekih cca šest godina išla po konovima i viđala sam naravno cosplayere, ali nisam imala nekakvu posebnu želju sama se okušati u tome. Niti potrebnih vještina da se sama bacim u tu avanturu. Ali, no, euforija oko Mad Max: Fury Road filma u kombinaciji s euforijom što idemo na kon (i to kon koji je te godine prvi puta organiziran!) izazvala je u meni želju da isprobam nešto novo.
I otada nisam zapravo prestala cosplayati.
S vremena na vrijeme preskočim neki kon ako sam umorna, ali u većini slučajeva uvijek pripremim nešto. Nekad zajedno s Vesnom, nekad imam solo kostim, nekad smo u grupi (do sada najveća grupa koju smo organizirale imala je 12 članova – Team Cool za Rikon 2018.). Prošla sam sve – od nepraktičnih kostima u kojima sam se kuhala (Hippolyta za Liburnicon, ‘pep talk’ koji sam dala sama sebi kad sam stavljala na sebe težak plašt sa krznom bilo je, ako je jedan naš cosplayer mogao biti Jon Snow za Liburnicon, onda mogu i ja biti Hippolyta – skoro se rastopila) do casual cosplaya za koji su mi ljudi govorili – a nisi došla u kostimu (Esme Squalor iz knjige) ili ‘je li to cosplay ili je to modni izričaj’ (ironično, ali isto Esme Squalor, ali iz serije). Nosila sam totalno opskurne likove (Kel Cheris) do onih prepoznatljivih (najpoznatiji kostim mi je vjerojatno bio Harley Quinn i nikada je ne bih cosplayala da frendica nije rekla da želi biti Poison Ivy pa ju je bilo lako nagovoriti za grupu). Ali uvijek je bilo zabavno.
Taj osjećaj da je kon započeo danima/tjednima/mjesecima prije kona zbog priprema za kostim do drugih cosplayera i njihovih super kostima, tog uzbuđenja i umora koji se osjeća u garderobi, spremnost za međusobno pomaganje i zajedništvo čak i među nepoznatima. Nikad neću zaboraviti onaj osjećaj apsolutnog oduševljenja kad sam se spustila u “garderobu” na Sferakonu i vidjela Nigthwinga i Huntress dok sam ja skakutala po stepenicama kao Harley. Ili kad sam bila Bombshell Mera i vidjela da dolaze filmska Mera i Aquaman. Općenito, da nemamo ovako razvijenu i normaliziranu pojavu cosplayera na konovima, vjerojatno se ne bih baš upuštala u to. Ovako, imamo lijepu grupu ljudi koja se bavi cosplayom i konovi bi sigurno bili monotoniji da ih nema. Zbilja mi je drago da sam imala hrabrosti 2015. doći negdje u javnost u nečemu što je praktički bila plahta i što sam se nastavila kostimirati i dalje. Da ne spominjem da sam s vremenom počela razvijati vještine koje mi prije nisu trebale, otkrila da mi dobro ide farbanje, a nedavno sam počela učiti i šivanje, što vjerojatno ne bih, da se nisam počela baviti cosplayem.
Naravno, imamo još talentiranih i kreativnih umova koje nisam u ovom tekstu spomenula, kao i druge oblike umjetnosti i igara. Ovo su samo meni osobno neke najdraže stvari, ali hrvatski je fandom zbilja raširen u svim područjima u kojima može – larpovima, likovnoj umjetnosti, filmovima itd. (i to smo se sve trudili pokriti u panelu). U našem fandomu, kao i u svim fandomima, nije sve idealno, ali ni ne mora biti. Ne znam što bih da ne postoji. Niti želim razmišljati o takvoj ‘što ako’ situaciji. Ovaj mali kutak u kojem sam se našla ne bih mijenjala, neovisno o svemu što je bilo i što će biti.
Haunted Narratives 