ili Decameron 2020 dojmovi poslije zadnjeg objavljivanja
Disclaimer: govorim samo za sebe, ovo su isključivo moje misli i dojmovi te ni na koji način ne predstavljaju moje suradnice (su-urednice) iako se vjerojatno oko nekih stvari slažemo
U petak, 15. svibnja, jednim smo klikom podigli minijaturu DecamerOna Srebrenke Peregrin i time zatvorili objavljivanje priča na našem Decameron 2020 – Priče iz karantene blogu (stalno pišem cijeli naziv jer no, nismo jedini dekameron 2020, nismo jedini u Hrvatskoj, a bome ni svijetu. Ipak u ostatku će biti samo Dekameron, jer ne želim baš da mi otpadnu prsti samo na naslovu). Prvu smo priču isto objavili jedan petak, točnije 20. ožujka. I otada nismo stali.
Sada je neobično sjesti s kavom za laptop, baciti pogled na statistike bloga i shvatiti – danas nemamo ništa za objaviti. Gotovo je. Još je nadrealno. Ali samo zato što smo završili s objavljivanjem ne znači da smo i završili s poslom. Ali prije nego se bacimo u slaganje e-zbirke i realiziramo još neke promotivne ideje, iskoristila bih ovaj lijeni vikend da složim svoje mnoštvo dojmova o ovome eventu na jednom mjestu.
Bili smo puni priča…
Nešto što volim spominjati kao anegdotu jest kad smo sjele sve tri za stol i počele slagati prvi draft poziva za autore, bile smo uvjerene u nekoliko stvari koje su se s vremenom pokazale krivima. Prvo – da ćemo trebati čekati neko vrijeme da nam dođu priče i da ćemo morati krenuti sa svojima, samo da pokrenemo blog. Drugo – da ćemo imati jednu objavu tjednom i eventualno, ako dođe više priča, da ćemo možda podići broj i na dvije objave u tjednu.
Kad se toga sjetim danas, dođe mi da se počnem smijati i da ne prestanem.
Priče su počele pristizati već prvi dan što smo objavile poziv za autore na webu. Ispostavilo se da nismo trebale brinuti da ćemo morati povlačiti pisce koje znamo za rukav da nam nešto pošalju samo da imamo nešto za objaviti jer su nam nove priče dolazile svakoga dana. Takav pozitivan odjek zbilja nismo očekivale – i odjednom, shvatile smo da na rukama imamo sasvim realno dovoljno priča da objavljujemo dnevno. Što je bilo istovremeno blagoslov, ali i prokletstvo.
…ali to znači ubitačan tempo za uredništvo
Puna dva mjeseca svaki smo dan radile nešto za ovaj projekt, čak i one rijetke dane kada planski nismo imali objave. Ali uvijek je bilo posla. Čitanja, komentiranja, uređivanja, lektoriranja, dogovaranja, pripremanja vizuala (posao koji je bio podijeljen između Ane i mene, a vjerojatno se i vidi da su različiti kreativni umovi iza vizuala). Tempo je bio, zaključile smo na kraju, ubitačan. To što su svaki dan pristizale nove priče i što smo objavljivali odmah umjesto nekog kasnijeg datuma kako je to uobičajeno za zbirke, značilo je da ih se treba odmah i pročitati i odlučiti što s njima. Priče koje bismo odabrale za objavu išle bi dalje na komentiranje i uređivanje; s nekima je bilo više posla, s nekima manje, ali za svaku smo se potrudile dati nekakav povratni komentar (nismo lektorirale samo one pisane na dijalektu, na bosanskom i srpskom, za sve drugo odrađena je i lektura). Priče koje smo objavile pročitala sam minimalno tri puta, a neke čak i više. Ukratko – posla je bilo puno, posebice jer smo uz to imale i svoje plaćene poslove sa svojim radnim vremenom, tako da mi se nekada znalo dogoditi da imam i backlog jer ne bih stigla sve pročitati kako bi došlo. Jer ovo je sve bilo volonterski i rađeno u slobodno vrijeme. Ne znam koliko su toga ljudi bili svjesni, ali mi za ovaj projekt nismo imale nikakvu potporu ili sponzore, nikakvu financijsku podršku (zato smo wordpress.com, a ne samo decameron2020price.com). Mi od ovoga na kraju ništa ne dobivamo, osim vlastite satisfakcije što je uspješno prošlo, što je nešto što smo pokrenule iz želje da radimo nešto književno i kreativno u vrijeme kad se sve u kulturi zatvaralo, uspjelo imati tako pozitivan odjek među drugim piscima i čitateljima.
I iskustvo – to ne smijem zaboraviti. Jer zbilja, mnoge smo stvari naučile vodeći ovaj event, za koje vjerujem da će nam dobro doći u nekim budućim projektima.
Ali umor je realan i iako sam uživala u svakoj minuti objavljivanja, drago mi je da sad imam vremena za odmor.
Društvene mreže i mediji fantastična su i neophodna stvar za uspjeh ovakvog online eventa…
Kad smo kretale s blogom bilo nam je jasno da moramo imati Facebook stranicu na kojoj ćemo dijeliti objave. Čak i meni koja ne voli fejs i odbija ga koristiti, to je bilo posve logično. On je zbilja početna točka za promociju i s obzirom na prirodu našeg projekta – da je online, da bude sadržaj u vrijeme kad smo svi zatvoreni u kućama – morale smo to nekako proširiti među ljudima.
Nakon toga, došli su na red mediji. Pisanje i slanje obavijesti za novinare, zasebna obavijest za knjižnice, a čak su i pozivi za intervjue pali. I naše su obavijesti zbilja cirkulirale po medijima, a kod drugog slanja smo završili i na nekim velikim portalima. Knjižnice su nas podijelile po svojim web stranicama kao preporuke za online čitanje. Čak su nas i neke srednje škole stavile na svoj web s čime definitivno nismo imale nikakvog posla – školama se nismo javljale. I zbilja se moglo vidjeti, svaki puta kad bi se neka vijest o nama proširila, da nam čitatelji i dolaze s tih mjesta. Bilo mi je jako zabavno kliknuti na neki novi link koji bi mi se pojavio u statistici i otkriti da su nas neka škola, knjižnica ili portal podijelili. Veselili su me svi, neovisno o tome koliko je čitatelja došlo preko nekoga, a i ja sam tako otkrila za neke stranice za koje prije nisam znala da postoje. I bilo je izrazito poučno iskustvo vidjeti kako skače broj čitatelja i čitanja nakon svake objave u medijima. Ali isto tako, potvrdila se jedna tužna, ali sigurna činjenica. A to je bilo da bez fejsa ne može ništa. Čak ni pored svih medija koji su nas popratili, velikih portala i novina, virtualnih knjižnica, fejs je uvijek dominirao kao mjesto s kojeg nam je došla velika većina čitateljstva. Posebice kad bi čitatelji podijelili dalje na svojim profilima priče. Naša najuspješnija priča imala je puno dijeljena na samom početku što je objavljena i zaslužila je svako novo čitanje. Što me dovodi do sljedeće točke.
…ali neovisno o tome koliko je priča kvalitetna, njen će uspjeh ovisiti o aktivnosti/pasivnosti publike na tim istim mrežama
Teško je procijeniti koliko je nešto prošlo kod čitatelja, koliko je bilo dobro ili loše prihvaćeno, ali postoje neki načini kojima smo mogli pratiti uspjeh neke priče. Za početak tu su, naravno, lajkovi i komentari, zatim broj čitanja koji je pokoja priča dobila. I kao autorica i kao urednica izrazito sam zadovoljna našim brojkama. Kao autorica jer je i jedna moja priča objavljena na blogu (inače sve priče koje smo nas tri objavile prošle su kroz isti proces čitanja/uređivanja/lektoriranja kao i sve ostale priče), tako da sam mogla izravno pratiti statistiku. I unatoč tome što nisam na fejsu i što nemam neki following, mogu mirne duše reći da ju je zasigurno pročitalo puno više ljudi nego ijednu moju prije objavljenu priču i ko-autorski roman. Kao urednica, izrazito sam zadovoljna jer sam vidjela da i sve druge priče imaju pozitivan odjek među publikom i da se čitaju svaki dan. Čak i neke priče koje smo objavili na samom početku i što su po tome “zakopane” u arhivima bloga, i dan danas ih vidim da se otvaraju i čitaju.
To da se priče čitaju mi je bitno i zato što smo imale dosta raznolik profil autora, od onih koji su višestruko nagrađivani i imaju objavljeno po nekoliko romana, do onih koji su tek počinjali pisati, imali nešto sitno objavljenih priča pa i onih kojima je naš Dekameron bilo prvo objavljivanje. Za afirmirane autore sa svojim pratiteljima je lako pretpostaviti da će imati publiku, ali bilo je pitanje kako će proći novi autori na sceni. Tako da mi je drago vidjeti kako su autori na našem blogu bili generalno dobro prihvaćeni. Svako novo čitanje, svaki lajk, svaki share, puno je značio, zato hvala svima koji su sudjelovali u ovom procesu. (Srce mi je također uvijek bilo veliko kad bih vidjela podršku koju su naše teen dekameronke dobivale od svojih roditelja, rodbine i škole.) Jer umjetnost na internetu živi od komentiranja i dijeljenja. U trenutku kad to prestane, priča, neovisno o tome koliko kvalitetna bila, može ostati bez svoje publike. Iz tog razloga, znajući da smo objavile 52 priče, da će novim čitateljima možda biti teško odabrati otkuda započeti, a u želji da se priče objavljene na našem blogu maksimalno prošire jer su to i zaslužile, pokrenule smo na dekameronskom fejsu akciju “Postani književni ambasador” kojom potičemo naše pratitelje da se uključe u podršku priča koje su im se svidjele tako što će ih podijeliti dalje. Želimo da se priče nastave čitati, posebice novih autora kojima je možda teže promovirati se i nadamo se da ćemo na ovaj način postići još bolju komunikaciju s našom publikom.
I ako ste pisac – morate imati barem facebook stranicu. To kažem ja koja ne voli fejs. Ali ako se želite ozbiljnije baviti objavljivanjem to je pod obavezno (ovo vrijedi i za mene, ali se tješim da još ima vremena dok ne objavim solo roman da je napravim).
Raspisivanje tema bila je odlična stvar, posebice to što nismo sve objavile odmah…
Ono popodne kada smo sjedile nad prvim draftom poziva za pisce, provele smo puno vremena raspravljajući kako ćemo zapravo koncipirati zbirku. Imati ili ne imati nekakvu temu? Ograničiti žanrove ili ne? Kao netko tko piše i čita spekulativnu fikciju, moja je prirodna reakcija bila da tražimo samo priče koje bi spadale pod te žanrove. Na kraju smo ipak odlučile biti otvorene za sve jer smo htjele ponuditi što širu ponudu priča čitateljima te mogućnost da što više autora može sudjelovati. Druga dobra stvar koju smo odlučile bilo je da ćemo imati 10 tema, koje nećemo odmah objaviti.
Moj argument za teme bio je i ostao, da smo tako više u dekameronskom duhu i da već kad uzimamo ime Boccacciovog klasika, da bismo mogle barem na taj način imati i hommage njegovom djelu. Čak smo bile razmišljale da stavimo iste teme koje su u zbirci, ali smo vrlo brzo odustale od toga. (Iako sad kad gledam što smo objavile imamo dosta priča koje bi mogle proći pod dekameronske teme kao: nesretne ljubavi, o domišljatim ljudima, o onima koji su se s nekom vještom dosjetkom uspjeli spasiti itd.)
Također bilo nam je bitno, barem meni koja sam inzistirala na tome, da stavimo za smjernicu da tražimo priče smještene u Hrvatskoj ili regiji ili barem s likovima iz Hrvatske i regije. Možda nekima kontroverzna odluka, ali htjela sam da priče budu maksimalno aktualne i lokalne tako da čitatelji mogu što više prepoznati ono što čitaju, pa makar priča bila u svemiru. Možda sam se jednostavno previše naslušala Davora Šišovića (istarskog urednika, novinara, recezenta), koji je uvijek pričao o tome kako hrvatski autori trebaju promovirati naše lokalne specifičnosti, radije nego neke svjetske. Tako da sam išla nekako po toj logici i htjela da se autori malo zamisle i poigraju s onim što nam je blisko i poznato, radije nego da se upuštaju u neke svjetske problematike. I ono što je posebno zanimljivo za vidjeti jest na koje se sve načine ova smjernica očituje u pričama. Od onih gdje je to samo usputni detalj u opisu svijeta, do onih u kojima je to ključni dio radnje.
Najteža odluka bila je ipak odabrati koje ćemo teme objaviti. Vjerujem da smo s temama koje smo objavile pokrile mnoge aspekte života usred pandemije (izolacija, solidarnost, društvene promjene primjerice) kao i neke žanrove koji su među autorima i čitateljima popularni (horor) i to što smo ih imali puno pokazalo se kao prilično dobra stvar. To što smo ih razdvojili značilo je i da smo u nekom trenutku ponovno potaknule autore da nam se javljaju i počinju slati nove stvari (iako ne vjerujem da bi slanje inače stalo, s obzirom da su nam se ljudi nastavili javljati i sa starim temama). A teme su zbilja bile dovoljno otvorene da ih je svatko mogao protumačiti na koji god način, da ne spominjem da nijedna od nas nije strogo pristupala tematskim odredbama i ispitivala pisce da objasne zašto je nešto neka tema kao da su učenici u školi. A da ne spominjem da su priče mogle imati i više tema, s obzirom da su bile bliske.
Na kraju smo ovako završile s jednom zaista šarenolikom i raznovrsnom lepezom priča i zbilja vjerujem da svaki čitatelj, neovisno o ukusu, može naći nešto što će ga na našem webu i budućoj zbirci zanimati.
…ali nisu sve teme dobro prošle
Žao mi je samo što nisu sve teme bile podjednako uspješne. U našem mailu, točnije Google Driveu, odmah pokazalo da autori favoriziraju Vrli novi svijet (iako od objavljenih priča ima zapravo za jednu manje od komedija, prilično sam sigurna da kad bi išla pobrojati sve odbijene priče prijavljene kao VNS da bi broj daleko prešišao komedije i sve ostale). Nije neobično – svojim naslovom koji je referenca na poznatu distopiju i time što je tema bila zapravo o promjenama u svijetu, ova se tema pokazala kao nešto čemu ljudi naginju u pisanju za vrijeme pandemije. Ali nije samo ova tema bila mjesto za mračne i depresivne priče – zapravo svaka kategorija ima neku svoju tragediju ili tužnu priču ili nekakav satiričan i ciničan prikaz pojedinaca i društva. Paralelno, priče o solidarnosti imaju tri objavljene priče (i tu se isto pokralo nešto tužnog i nešto ciničnog), a utopijske priče (gdje smo tražile prikaz onoga što bi netko htio da se dogodi nakon što prođe ova epidemiološka priča) imaju samo dvije objavljene priče. Jedino su lošije prošli krimići (jedna objavljena priča) i povijesne pošasti (nula objavljenih priča, a nismo ih ni puno dobile – očito su pisci više htjeli pričati o sadašnjosti i budućnosti, nego prošlosti u ovakvim trenucima).
Meni je osobno žao što nije bilo više krimića. I dalje mislim da je ubojstvo preko video poziva odlična premisa za neku priču. Zamislite, nekakva videokonferencija je i odjednom pojavi se netko iza vašeg kolege s nožem… ili pričate s nekim navečer kad netko provaljuje toj osobi u kuću… Želim reći, prilika za suvremeni Prozor u dvorište, samo možda više “Zoom prozorčić”. Ako netko to napiše, javite mi!
Zaključno
Ovo su bila dva mjeseca neprestanog rada, ali mi nije žao ni jedne potrošene minute. I još nas mnoge uzbudljive stvari čekaju. Kao što sam prije spomenula, trenutno nam je aktivna akcija Književni ambasador kojim želimo potaknuti čitatelje da prošire priče koje su im se svidjele na svojim društvenim mrežama. Ali to nije sve! Imamo još neke promotivne ideje u planu, a naravno tu su i u pripremi zbirke (da, u množini, ali o tome više drugi puta kad budemo spremne više govoriti o tome 😉 ). Što zapravo znači da, nakon svega što sam na početku napisala… posao još nije gotov. Gotovo je samo dnevno objavljivanje.
