Molim dramatičnu glazbu jer nakon nekih petnaest (plus/minus) godina opet otvaram blog.
Ovaj puta jedan koji nije crno-crveni s dramatičnim ružama na kojem fangirlam Markiza de Sadea i objavljujem male horor priče. Što da kažem? Bila sam mala gotičarka.
Ali baš možda zbog toga što sam se bavila time u onim davnim danima, dugo vremena nisam uopće razmišljala da bih trebala otvoriti svoju stranicu i raditi nešto ovakvo. Samo što s vremena na vrijeme dobijem tu neku suludu ideju da bih htjela pisati književne recenzije, preporuke, razne interpretacije ili jednostavno imati nešto na što ću moći baciti kojim se projektima trenutno bavim. Samo nikako nisam imala ni volje ni motivacije da to zaista i napravim.
I što me na kraju ponukalo da napravim novi blog? Ovaj puta manje gotičarski, više profesionalni. (Iako ne mogu obećati da neće biti i “gotičkog” sadržaja.) Voljela bih reći da je to zbog viška vremena u karanteni, ali nije baš da sam imala više slobodnog vremena (#posaoodkuće), a i otvaram stranicu već kad popuštaju mjere. Možda je dio motivacije proizašlo iz činjenice da me Goodreads zafrkava i ne daje mi kontrolu nad vlastitom autorskom stranicom (umjesto toga su me podijelili na dvije različite autorice pod istim imenom) što me podjednako frustrira i ljuti iako sam vjerojatno sama kriva što nisam odmah claimala svoju stranicu kad sam mogla. Ali definitivno najveći dio zasluge pripada mojem trenutačnom sudjelovanju u projektu Decameron 2020. gdje sam u uredničkom timu i objavljujem drugima priče. Aktivno bavljenje pričama, unatoč tome što nisu moje (iako sam i ja napisala jednu za ovaj event), podsjetilo me na neke stvari koje nisam nužno zaboravila, ali o kojima sam zadnjih godina manje razmišljala. A i nikada nisam prestala pisati. Iako pišem i objavljujem rijetko, nikad nisam baš odustala od toga (unatoč tome što postoji nekakva kletva Protosfere navodno). I trenutno imam neke planove kamo dalje sa svojom (i tuđom) književnosti. Pa onda, zašto ne i otvoriti stranicu na kojoj mogu o tome pričati? I o svemu ostalome što mi padne na pamet, naravno, dokle god je vezano uz nekakav oblik u kojem se može pojaviti priča.
