Jučer je došla dugo očekivana vijest o statusu ovogodišnjeg Interlibera, a to je da se, naravno, neće održati. Kažem naravno jer, iako je bilo zdravorazumski zaključiti da se ovaj tradicionalan sajam knjiga ne bi trebao održati usred pandemije, posebice s velikim brojem oboljelih u državi koji nam konstatno raste, istovremeno je bilo posve moguće da će se inzistirati na održavanju sajma s nekakvim restrikcijama, ulaznicama i socijalnim distanciranjima. Koliko je moguće uopće tako nešto uspješno odraditi s onim brojem ljudi koji posjećuju Interliber godišnje.
Meni ova vijest ne čini nikakvu razliku s obzirom da sam odlučila kako ove godine ne idem, čak i ako se bude održao.
Sigurna sam da će mnogima ipak biti žao što se Interliber neće održati. Posebice izdavačima, jer im je ovo bilo idealno vrijeme da izbace nove naslove, da ne spominjem, i da naprave neki profit. Čitateljima također, jer gube taj sajamski duh, u kojem su mogli potražiti nove knjige s popustima, a sve na jednom mjestu, od svih mogućih izdavača koji postoje, velikih i malih. I već sam vidjela neki članak gdje je pisalo nešto u stilu kako su ljubitelji knjiga bili zabrinuti da bi se to moglo dogoditi. Kao da je otkazivanje Interlibera neki težak udarac čitateljima.
Osim što nije. Kupovanje knjiga ne bi trebalo biti ekskluzivno za taj jedan tjedan u Zagrebu. Da, Interliber je zabavan. Obožavam otići gore, izgubiti se u gužvi, pojesti ljute kobasice i fritule između pregledavanja knjiga, vidjeti prijatelje iz Zagreba. Ali u to se skoro u potpunosti pretvorilo moje osobno iskustvo s Interliberom. Već nekoliko godina ne odlazim gore zbog knjiga, odlazim gore zbog doživljaja, što se ponajbolje vidi u količini knjiga koju kupim na sajmu, a koja se postupno smanjuje svake godine. Svejedno, volim ići na Interliber jer je jesen i sve je tmurno, mračno i napeto, a Interliber je sve, samo ne to.
Interliber su boje na naslovnicama, miris novih knjiga, plakanje nad savršenim izdanjima Fibrinih stripova za koje Antonija nemaš novaca, vrati to natrag na pult. Ali istovremeno, Interliber su i gužve koje je nemoguće izdržati, gdje se traženje knjiga pretvara u maratonska pregledavanja naslova jer su ljudi ispred tebe i iza i sa strane i struja te uvijek nosi sa sobom, neovisno želiš li to ili ne. (Možda Zagrepčani imaju drukčije iskustvo kad idu usred tjedna, ali ja nisam Zagrepčanka i ne mogu ići osim ako nije vikend, a tad su najveće gužve). Interliber su i mali gotovo ništavni popusti i razočaranje kad se zapravo ne može naći nešto zanimljivo po povoljnim cijenama. Moja formula zadnjih nekoliko godina praktički se svodi na to da uletim u paviljon, odem ravno na Hangar 7 koji mi je najdraži domaći izdavač spekulativne fikcije i onda tamo ostavim novce na hrvatskim autorima. A u slučaju da ne stigne izaći ništa novog hrvatskog autora, onda kupim i neki njihov prijevod, jer mi je cilj svega ostaviti novce izdavaču kojeg volim i želim podržati.
Što me dovodi, zapravo, do glavne misli. Izdavači su već najavili interliberske popuste (nemoj se smijati, Antonija) u knjižarama i online trgovinama, unatoč tome što Interlibera neće biti. Pretpostavljam da bez obzira na to prodaja neće biti kakva je inače jer, kad se izmakne sajamski dio iz Interlibera, ostaje samo kupovina knjiga, a to navodno ide loše u Hrvatskoj. Ipak, ako ste ljubitelj knjiga i ljubitelj Interlibera i žao vam je što se sajam neće održati, svejedno kupujte i podržite hrvatske nakladnike i knjižare, posebice ako imate nekog svog najdražeg nakladnika kod kojeg uvijek idete u paviljonima. Jer situacija je svima teška i, ako se vani zatvaraju knjižare i cijeli odjeli velikih izdavača, strah me pomisliti kakva će situacija biti našim malim izdavačima i knjižarama s ovom pandemijom. Bliže nam se blagdani, dakle idealno vrijeme da se pokloni kupe unaprijed i, ako nas lupi još kakav lockdown, što je onda bolji poklon nego knjiga da nam ubije vrijeme dok čekamo da se situacija popravi?
Haunted Narratives 