Još jedna godina prilazi kraju i još je jedan Rikon prošao. 23. Rikon točnije, koji je ove kaotične i pandemične godine bio domaćin Eurocona (europske konvencije fantastike), pod nazivom Futuricon. Planovi su bili veliki i bujni i onda je sve moralo splasnuti i smanjiti se na razinu online konvencije.
Pandemiju nismo mogli očekivati, ali da će se Rikon održati, u bilo kojem obliku, nije bilo upitno. I bome, prilično sam zadovoljna kako je sve završilo. Zato i pišem nekoliko kratkih impresija, na ovaj sivi i kišni Svjetski dan učitelja, prolazeći kroz dobru staru i svima poznatu postkonovsku depresiju.
Tako i znaš da je bio kon, zar ne?
A u međuvremenu je i sunce zasjalo, pa možda i ova postkonovska brzo prođe (sumnjam, ali čovjek se može nadati).
Samo zato što je Futuricon završio kao online event, ne znači da ga je bilo jednostavno za složiti. Ono što su posjetitelji s kupljenom ulaznicom mogli pratiti od petka do nedjelje (2. – 4. listopada), bila su čak tri različita kanala na kojem je paralelno išao program, kao da smo mala televizijska produkcija. A sam program je zbilja bio raznovrsno pripremljen – od unaprijed snimljenih videa, do stream poziva sve do live streama iz studija (također s mogućnosti ubacivanja nekoga na pozivu dok su ostali na pozornici). Na taj način odradila su se predavanja, predstavljanja, paneli pa čak i kvizovi.
Kao netko tko uvijek obavezno održi dio programa na Rikonu, ova godina nije bila drukčija te sam pripremila nekoliko točki s dragim mi osobama i to na različite načine. Predstavljanje friško otvorenog obrta za nakladništvo nazvanog Shtriga, Vesna Kurilić i ja odradile smo preko unaprijed snimljenog videa. Panel “Witches and Bitches” s Mojcom Brenkom-Puzak, Srebrenkom Peregrin i opet Vesnom Kurilić, imale smo u kombinaciji live studija i Srebrenke preko poziva (jer nažalost nije mogla doći u Rijeku). Dodjela književne godine Artefakt (koju vodim već 6 godina) išla je preko live streama iz studija čak i besplatno na YouTubeu. Preko live studija išla su i predstavljanja Decamerona 2020 sa Anom Cerovac i najnovijeg online magazina za spekulativnu fikciju – Morine kutije – s Igorom Rendićem (i Vesna naravno, ona je isto uključena u oba projekta). Tako da sam sva tri dana konvencije bila zauzeta nekom vrstom sadržaja.
I sve zajedno je, po mom mišljenju, prošlo fantastično.
Unatoč reflektorima koji su nam blještali u lice, unatoč kamerama i ekranima na kojima smo se mogli vidjeti cijelo vrijeme, unatoč neprirodnosti gotovo prazne sobe dok mi pričamo nevidljivoj publici. Unatoč svemu tome, uspjela sam se opustiti i osjećati kao i inače kad sam na konu.
Euforično, sretno i zadovoljno obavljenim poslom.
A unatoč tome što su posjetitelji bili nevidljivi, interakcija se uspjela postići putem chata na Discordu. Lako je zaboraviti da vas netko sluša kad pričate u gotovo praznom studiju. Lako je misliti da vas apsolutno nitko od posjetitelja ne gleda. Dovoljno je bilo baciti pogled na Discord da bi se vidjelo kako ipak nije bilo tako.
Svaki stream kanal imao je svoj chat kanal na kojem su ljudi mogli komentirati i postavljati pitanja vezana uz program. Dok smo bili na live pozornici, Vesna je preuzela na sebe posao da izravno odgovara na komentare dok vodimo naš program te nam prenosila pitanja. Na taj način, iako nevidljiva, publika je stalno bila u kontaktu s predavačima. Razgovor na Discordu jednostavno nije prestajao. Morala sam isključiti notifikacije jer su stalno dolazile i samo se uključivala kad me nešto zanimalo ili kad je trebalo provjeriti nešto. Inače je bilo gotovo neizdrživo pratiti stalno što se događa. Ali to je odličan pokazatelj koliko su se ljudi angažirali čak i u ovim uvjetima online konvencije. Možda ih nismo mogli vidjeti sve uživo dok su na šanku, štandu, u klupama na predavanjima i kvizovima, ali zato su se geekovi uspjeli i dalje družiti, makar virtualno.
Naravno nije sve savršeno u takvom obliku interakcije. Ne samo zato što se sve događa iza ekrana, već i zbog toga što je ponekad dolazilo do toga da ljudi komentiraju program u krivim kanalima, do toga da se slučajno moglo skrenuti sa teme rasprave, do toga da je sve išlo previše brzo do mjere da je bilo teško pratiti što se događa u kojem trenutku. Ali kad malo bolje razmislim, nije to toliko drukčije ni od druženja uživo. Koliko sam puta pričala s jednom osobom i onda nestala jer sam nešto negdje morala napraviti ili zato što je počinjalo nešto. Koliko je puta neko predavanje ili panel bilo toliko zanimljivo da smo još htjeli nešto komentirati na tu temu, ali kviz je taman počinjao i trebalo je trčati na njega? Ako ništa, ovakvim discord principom ljudi su mogli pisati komentare u istom trenutku dok su nešto pratili, što sigurno ne bi napravili uživo – jer ne bi prekidali predavača zbog neke nasumične izjave. Kao što sam ja recimo, dobila kompliment na naušnice usred vođenja dekameronskog predstavljanja. Kad malo bolje razmislim, možda bismo mogli uvesti ovakav oblik komunikacije i na konvencije uživo. Ali sumnjam da će se ostalim organizatorima sviđati takva ideja.
Ono što me najviše iznenadilo, doduše, bilo je kako je bezbolno sve skupa ispalo. To ne znači da je sve išlo glatko ili savršeno ili da nije bilo stresa i drama iza kulisa s tehničkim stvarima. Ali s obzirom na kompleksnost cijele izvedbe s različitim kanalima, različitim načinima streamanja, hibridnim načinima puštanja programa, i cijelom tonom kabela, problemi koje smo imali ispali su na kraju ne toliko katastrofalni koliko su mogli biti. Na to kakvu internet konekciju netko ima kod kuće i koliko staru tehnologiju, nismo mogli utjecati. I da, imali smo problema s besplatnim programom u petak (nije ga na kraju uopće bilo) i subotu (tehnički problemi usred streama), ali to je sve ispalo na kraju najmanji problem. Moglo je biti puno gore. Uostalom, kao već dugogodišnji organizator, znam da nešto negdje mora zapeti. Nešto se uvijek mora raspasti. Prošle godine gubila sam živce jer nam je krepao printer u najgorem trenutku i nisam mogla isprintati neke materijale koji su mi trebali. Ove godine gubila sam živce jer sam do zadnjeg časa čekala link na besplatni YouTube stream dodjele Artefakta da ga pošaljem autorima da mogu pratiti proglašenje, i kad se ispostavilo da se ne čuje zvuk na videima koje su mi ti isti autori pripremili unaprijed. Na sreću, uspjeli smo dobiti audio na kraju i ti su se videi uspjeli prikazati. Najgori dio na kraju bio je blesimetar koji se presporo vrtio i koji mi je zapravo bio suvišan. Najbolje od svega – do sada nikada nisam vodila dodjelu Artefakta sa šalabahterom. Da, imala bih u ruci uvijek nešto spremno u slučaju da zapnem, ali bih uvijek to odradila iz glave. Ali zato što je ovo bilo sve na engleskom i prije toga je bila dodjela europskih (ESFS) nagrada, brinula sam se da ne zablokiram usred dodjele i ostanem blejati kao tele u šarena vrata ili u ovom slučaju kamere, pa sam tražila blesimetar.
Greška. Išlo je presporo. Pa sam na kraju opet svejedno impovizirala na nekim dijelovima.
I na samom kraju, ono što je najviše izgledalo kao kon, bilo je druženje s ekipom iz Zagreba. Postoje jednostavno ljudi s kojima se najviše vidim i družim na konvencijama, koji mi određuju ovaj naš fandom i koje nisam imala prilike vidjeti već mjesecima zbog no, Situacije™. Ali eto, nekolicina njih se dovukla do Rijeke i donijela sa sobom taj konovski feel. Žao mi je samo što imam još mnogo dragih ljudi koje nisam uspjela vidjeti ove godine. Nadam se da ćemo se vidjeti zato iduće, u nekom već, mirnijem dobu (zbilja se nadam da će se ovo smiriti do iduće godine, koliko može ovo sve trajati?)
I poseban počasni gost koji se pojavio tek u nedjelju bio je Hanibal (poznat još kao i Hani, Hanibalinjo, Hani Bani…). Ovaj sretan i ekstra mazan i druželjubiv pas išao je okolo i osvajao sve ljude oko sebe. Čak je bio i na pozornici, tijekom dva predstavljanja i pokupio nešto i svojih komentara publike. Baš kao pravi počasni gost. Na kraju, umoran od organizacije konvencije, odlučio je sklopiti oči, dok su ljudi oko njega nešto još pričali i radili i općenito gubili vrijeme umjesto da ležimo na suncu i spavamo. Fotka na kojoj je ulovljen kako odmara, trenutno cirkulira društvenim mrežama. Na kraju krajeva, nema bolje fotografije koja bi utjelovila kako se organizator osjeća na zadnji dan kona, nakon što je sve gotovo i kad lupi postkonovska depresija.
Haunted Narratives 